utorak, 04.02.2014.
Živio rad, živio trud, nek radi tko je lud
Evo i ja se nakon duugooog čekanja konačno zaposlila. Ne u Hrvatskoj, ali ne ni u državi u kojoj sve cvjeta, nego u državi u kojoj ima na tisuće bezposlenih.. Teško je bilo dobiti posao, al kad sam ga dobila, uvjeti su bili odlični. I ni sama ne znam kako mi je uspjelo, ali eto, na sreću je. Naravano da sam došla raditi, i idem svaki dan na posao, sretna, zadovoljna i radim - al radim, jer nešto što dugo čekaš ( godinu dana sam bila kod kuće, za mene je to bilo predugo) ne bi baš to tak htio izgubit.
Ali eto ne misli većina tako, tih novozaposlenih. Očito su navikli da ih roditelji financiraju. Sve im je teško, ništa im se ne da, bitno je samo čekati kraj smjene, izići na cigaret. I svi smo istih godina, oko 25... Ne znam, možda sam ja općenito zahvalnija osoba, kojoj nije problem raditi, možda jer sam u našoj ljepoj radila za 350 eura (sad radim za duplo manje sati, za duplo više para) i od toga morala plaćati podstanarski stan, možda jer cijeli život gledam roditelje , sestre kako rade, ne odustaju, bore se. Takvi smo.
Ali ljuti me onda kako svi kukaju, kako je svima teško, nema posla, al i kad ga dobiju ne cijene ga... Zašto? Jer bi svi bili direktori. I da, ova je tema već milijun puta prerađena, prepričana, iskomentirana. Ne kažem, posla nema, ali kako se baš uvijek dogodi da ga dobiju oni koji su najmanje zahvalni?
Da još spomenem slučaj, dok sam još bila u Hrvatskoj, kako je jedna moja poznanica nakon svoje završene škole, znači nije se htjela dalje školovati, ali bome nije ni htjela ići raditi sjedila kod kuće pet godina. Lijepo je cura sjedila kod kuće, sa svojom majkom išla kod komšinice na kavu, izlazila i oblačila se bolje nego ja koja radim. I kad je roditeljima već postalo naporno opravdavat je, tek tada su vršili pritisak, kad je selo počelo pričat da neeeećeee da radi , jel, da ne bi selo pričalo, je tad digla svoju guzicu, i opet drugi su joj našli posao, nije slala milijun zamolbi, ne, dobila je preko veze, i kad je krenula radit to je bilo užas, kao da samo ona radi, nitko tak ne radi ko ona, svi mi koji smo već neko vrijeme radili, mi nismo tak kao ona... I slične gluposto s kojima se puno nas susreće često.
I eto, opet sam ja razočarana nad ovom našom vrstom, koja si uporno ne želi priznati da je lijena. Nisu svi, ne kažem, nisu , i ti koji nisu, oni šute, očajni su, nisu glasni, bore se... I opet , ne mislim da bi takvi trebali šutiti, nego bit glasniji, da oni koji su vrijedni, da krenu sprdati sve ove ljenčuge koji nas upropaštavaju . Al ne , uvrnuto je, te iste ljenčuge sprdaju marljive i vrijedne ljude, i ti pošteni ispadaju budale jer rade i bore se.
I puno nas je već to reklo, i isto napisalo, mislilo, ali eto i ja ću... Pa jedan po jedan, da vidimo da nas ima još normalni.
- 17:13 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
četvrtak, 04.04.2013.
Proljeće?!
Ubija me u pojam ovo jadno vrijeme i ova monotonija i kiša, i oblaci...Maštala sam da bi se preselila u Englesku, ali nema šanseee....Uvijek sam govorila kako sam ja tip za zimu, kako mi je ona najdraže doba i blbalbabala. Ovo je katastrofa, da imam para otišla bi sad na dva dana sunca 
pokupila neku doobru knjigu zalegla na neku livadu i uživala 
. Što nas je sve stiglo u životima ovim našim..Muški su ženski, ženski su muški, nema posla ako nemaš neku vezu, a eto dođošmo do toga da ni proljeće više nije proljeće.
Da se vanzemaljci spuste i krenu se prešetavati oko nas, bilo bi nam jadnima normalno. Što li nas još čeka??
- 15:36 -
petak, 11.01.2013.
Pasivnost
Da li je to netko nakon što smo bombardirani lošim vjestima i živimo u sranju u kojem god smislu, napokon odlučio pokazati da mu je više dosta i odlučio njih bombardirati u doslovnom smislu?
Opet će zbog guzonja stradati nedužni ljudi. Čitam komentare razne, kao pa u Zagrebu smo, u Hrvatskoj to je sigurna jel država. Puko ljudima, puklo! Čudo da nije i prije. Sve i da se šalje jasna poruka našim političarima i stanju i Hžeovcima i Zetovcima, opet, al opet i opet njih boli briga. Oni će otići, posakrivat se u svojim skupocjenim rupama, pa sve i da se Zagreb sravna sa zemljom ne znam da li bi ih bilo briga. Jadno i bjedno je to da ja niti itko drugi ne može više vjerovati nijednoj instituciji.
Kad sam se selila nedavno u drugu državu, normalno je da su se neki papiri trebali sređivati. Ovdje sredim komplicirano, bez problema, glatko, zna se gdje se mora ići, što se mora donijeti i sve pet, odem dole za najmanju banalnu radnju oni ga skompliciraju da to je nešto nevjerovatno. A najsmješnije mi je kad naprave nešto krivo jer nemaju znanja pa rade ljude budalama. Jednom odem i fino ih zamolim da mi vele sve što treba i kulturno ona meni kaže i donesem sve to drugi puta i ona kaže al treba još to po što bi se morala ja vraćat, e pa onda sam otišla od jednog šefa, do drugog, sve dok nisu rekli da će prihvatiti faksirano. I još mi kaže al rekla sam vam to.. A nije. I kako čovjek ne bi bacio bombu?
Ali ne, mi smo pasivci pa nek nas gaze, ne možemo mi nšta napraviti. zašto bi prosvjedovali, kad je lakše sa komšinicom uz kave i cigarete tračati od nemila do nedraga o tome kako nam je loše, kako nema pomoći.. Nek se riješi sve samo od sebe. Nek nam u Vukovar stave ćirilicu, nek slave Badnajk u Brovom na onakav način.. Neka. Mi ćemo i dalje šutiti i trpiti i paisvno čekati bolja vremena...
"Jedna od kazni za nesudjelovanje u politici jeste da završite na kraju tako da vama vladaju nestručni."
Platon
- 12:22 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 31.12.2012.
Za nas moljce
Nema smisla ponavljati gdje su i kako su i na šta su spali pisci,književnici. Nisu nikada ni bili u nekim položajima krasnim,ali ovo danas je dno dna.
Čitam sve što mi dođe pod ruku. Sve. Iz nečega se izvuče pouka, iz nečega ne. Nešto me oraspoloži, nešto rastuži. Nekad se totalno uživim, a nekad čitam samo da si ubijem sat. Pravi sam moljac, čudo da još nemam dioptriju.
Na netu čitam isto što god stigne pod ruku, pod klik. Ima svašta, ali ima ljudi koji tako lijepo pišu. Užitak je čitati. I žalosno je koliko kvalitetnih pisaca nema budućnosti jer je veća fora raditi sve drugo osim pročitati kada koju knjigu.
Sinoć čitam jednu knjigu, okrenem pozadinu i vidim cijenu - 29.90 kn. Nije sranje, dobra je! I onda si skontam kako Cosmopolitan i svi ostali časopisi koji su ono kao nešt koštaju 20kn - 25 kn. Što reći?
Tamo piskarala pišu ko ima duže noge, ko ima celulita, kome se vidle gaće, ko je s kim prekinuo pa izašo na cugu..balalalba... I bolje im je nego ljudima koji troše dane, tjedne, mjesece da bi stvorili nešto. Nešto što će na barem jednu čovjeku ostaviti trga.
Pa eto, ja se iskreno nadam da će ljudi koji imaju što pametno za reći i koji stvarno dobro pišu, da će u nadolazećoj godini imati više sreće!
I svima ostalima neka se sve želje ostvare!!! Puno čitanja i pisanja u 2013!
Sretna Nova svima od srca!!! 
- 14:13 -
petak, 28.12.2012.
Prevara
18,20,27,35,42... Nije važno tko koliko ima godina,mladi,stari, tek prohodali ili već oho-ho bračnog staža, gdje god oko sebe se okrenem ljudi se varaju. Nema tu više muško ili žensko. Kako su se žene postale ravnopravne u svemu sa muškarcima, pa tako je i s tim. Kao i sa pušenjem i opijanjem.
Vrijednost braka odavno se ne cijeni i gleda se na njega kao da je to kraj nekog superzabavnog života, a u braku sve je doasdno,monotno, ista svakodnevnica, isti muž... Vjerujte da me je strah vjerovati. I u sebe i u njega. Da li ću mu zavijek ostati sve ili će i njemu doći to doba da mu sve dopizdi i nađe si neku zabavu (drugu) u životu. Strah me kako bi reagirala, strah me kako bih preživjela. U kome je greška? U jednoj ili drugoj strani? Ili trećoj? Ja- da li nisam bila dovoljno dobra, nisam se trudila dovoljno do njega, da bih ga zadržala. On- jer jednostavno nije zabavno biti stalno sa istom. Ona - jer je zavodnica kojoj ništa nije sveto i ne zna me je kako je drugoj onoj, njoj je cilj biti s tim muškarecm i biti će.
Znate još mi je i jasno kada se prevara desi ako je ta treća osoba slobodna, ali nikako mi nije jasno kako su ljudi u braku, a imaju ljubavnike koji su također u braku. I to se događa ljudima od koji bi se čovjek najmanje nadao.
I kako ne strahovati?
Kada sam ga pitala onako kao iz šale oš ti mene prevarit znajući da će mi reć ne,normalno, kao da bi ja njemu rekla e oću,samo mi je reko šta ti misliš da sam ja glup? Ndam se da ne :))
Ne mislim nitko da je glup ali što se to dogodi da prevarimo?
Jel to postalo in? Pa eto ako ona ima nove štikle, moram i ja. Ako ona ima ljubavnika, i ja ću. Ili? Nestane ljubavi? Što se to dogodi??
- 13:41 -
četvrtak, 20.12.2012.
Poklonjenom konju se ne gleda u zube
Ah,gleda,gleda. Svi mi itekako gledamo, ponekad se razočaramo sa dobivenim pa se tješimo sa ovom dobro poznatom.
U predblagdanskom raspoloženju svi komentiraju i raspravljaju kako je je dovoljna sitnica. I svi sami sebe i druge lažemo. U svima nama čuči jedan mali materijalista.
Osobno,obožavam birati poklone za druge. Nije mi muka o tome razmišljati pa ako treba i nekoliko mjeseci unaprijed. Pozorno slušam i pratim sve želje i prohtjeve onog kome je poklon namjenjen. Najdraže mi je kupiti nešto što znam da ta osoba želi,pa možda si u nekom trenutku i može to priuštiti, ali je nekako uvijek nešto drugo potrebnije od toga. I ne volim poklanjati nešto, ne znam, što će koristiti većina ukućana. Naprimjer mami kupiti šalice. Želim nešto što će biti samo njeno i što će samo ona uživati u tome, nekakvu maramu, lančić i slično. Ne volim ni skupocjene poklone. Niti dobiti niti dati. Kažu da to može biti neugodno. Ako darujemo, da se od te osobe na neki način očekuje da vrati isto.
Jednom sam poklonila šal. Na svoje oči sam gledala kako se razvlači, ne cijeni. A htjela sam da se cijeni, bio je ručno izrađen, unikatan, od najboljeg materijala. Bila sam tužna i razočarana.
Možda bi i bilo najbolje kada bi se sve te reklame o darivanju zabranile, svi se mi međusobno dogovorili da nema više darivanja i svi bi bili sretni. I opet bi lagali. Razočarani smo kad ne dobijemo što želimo, razočarani smo kad poklonimo pa se to ne cijeni, razočarani smo kad ne dobijemo ništa, i kad ne možemo pokloniti ništa.
Uvijek ćemo biti vrsta koja nikada nije zadovoljan. Uvijek ćemo htjeti više. Ili manje. Nismo još sigurni.
- 09:21 -
ponedjeljak, 17.12.2012.
Ledeno doba
U ovo doba kada je bilo zapadalo, pa stegnulo, smrznulo, iako ne znam što su se mnogi iznenadili, izišla sam u šetnju, zbog niza okolnosti koje su me dovodile do skoro pa živčanog sloma, da si ohladim glavu.
Gledala sam svaki korak, pazeći da se ne poskliznem i ne slomim, iako sam nak u nekom djelu svoje glave htjela malo tresnuti da me svi tetoše 
.
Razmišljala sam, pa valjda o svim bitnijim postupcima u svojem životu i preispitivala što je bilo dobro,što sam fulala.. Onda mi je došlo da ima nešto u onome svako zlo za neko dobro i ona ništa se ne događa bez razloga! To mi je dalo neki poleti, shvatila sam da moram pustiti stvari da se dešavaju same od sebe, da na njih ne možemo utjecati previše. Nabacila sam smješak, digla glavu i krenula bržim korakom. E tad sam se poskliznula. Nisam pala,samo sam se hvatala, kao da surfam na valovima.
Onda mi je naletila neka nova misao. Da li ipak na neke stvari možemo utjecati, pripaziti da ne uradimo neku pogrešku? Dok sam pomno pazila na svoje korake sve je bilo uredu.
Daju li nam više sile opcije, prva - da pustimo da stvari idu svojim tokom s mogućnošću da neće sve završiti kako treba ili druga- da dobivenu mogućnost iskoristimo najbolje kako možemo i iz toga nešto dobro napravimo?
- 10:47 -
petak, 30.11.2012.
Home sweet,sweet home!
Nakon puna tri mjeseca nakon što sam se preselila u drugu državu, idem kući, idem doma u Slavoniju. Već danima kao djete kad ide na izlet, ne spavam, preuzbuđena sam i sreća koja je u meni ne može se opisati riječima :)
Iako mi je ovdje lijepo, al doma je doma! Iako kad sam bila u Hrvatskoj,opet nisam bila kući, ali bila sam u metropoli i kad sam se poželila kuće opa 50 kn za vlak u jednom smjeru i hop,hop (dva i pol sata drndanja) i evo me,svoj na svome.
Inače se prilagodim svakavim situacijama,nisam sramežljiva, ali valjda nešto ima u onome da je svaki početak najteži. Ovdje se pomalo osjećam izgubljeno,užas mi je zasad prvo to, iako ja njih razumijem imam grč da i ja progovorim.
Teško je i hodati ulicama o kojima ne znaš ništa, ne znaš kulturu ne znaš povijest. I postavlja mi se pitanje kako neki ljudi koji odu van i budu po trideset godina,ne nauče jezik, ne saznaju ništa o kulturi,povijesti,načinu življena. Nekako ih to ne znaima.
Ostala mi je rečenica jedne žene u sjećaju koja je rekla, ja Hrvatsku volim, to je moja domovina, ali Austrija mi daje mogućnost da imam posao, hrani me, mogu se obući kako želim, ne živim rastrošno ali i ne pazim na svaki euro. To su rijetki koji to izjave. Ne kažem da trebamo zaboraviti svoje,ne nikada! Ali mislim da nije uredu i ne prilagodit se, jer ipak kao i ja sada, ja sam došla njima, nije uredu terati po svoje. Zar ne? Jel nije lakše živjeti kad se prilagodiš ljudima i okruženju? Zbog sebe samoga.
I tako... jedva čekam da dođem na poznato! Da osjetim miris rijeke koja mi teče ispred kuće, da osjetim miris sela. Onaj koji nikad nije bio daleko od doma ne može shvatiti kako je to kad se vratiš, kako cijeniš sve što vidiš i osjetiš. Iako se dok sam bila tamo nije to činilo prekrasno, sad nema toga u čemu ne vidim ljepotu.
Nadam se da ću s vremenom osjetiti da pripadam i ovdje, da će otići taj osjećaj ne pripadanja i da ću i od doma odlaziti lakše. Ili to nikad ne prestane?
Da li ću uvijek odlaziti sa nadom da ću se što prije vratiti?
- 13:24 -